Dragi učenici glagoljaši, poštovana kolegice Gluhak, uvažena gospođo ravnateljice, poštovani roditelji, prijatelji i gosti,

ravnateljstvo Društva prijatelja glagoljice od srca čestita glagoljaškoj skupini ove škole, na čelu s učiteljicom Ksenijom Gluhak, desetu obljetnicu rada, kao i pokretanje Večeri glagoljice koja će sigurno postati tradicionalna.

Često nas pitaju zašto bi se danas, u svijetu koji se iz trena u tren mijenja, u kojem tehnologija napreduje velikim koracima, a ljudskost polako nestaje, netko bavio tako nečim starim kao što su glagoljica i glagoljaška baština. Što onaj tko se time bavi od toga ima? Što od njegovoga bavljenja baštinom ima društvena zajednica? Zašto bi glagoljica i glagoljaška baština trebale pronaći svoje mjesto u državnom kurikulu, odnosno u školama? Zašto bi se učitelji time trebali baviti?

Na ova pitanja često odgovaramo pitanjima: tko je stvorio prvi književni jezik u Hrvata; kojim se pismom zapisuje hrvatski jezik od početka pismenosti pa sve do 20. st.; kojim su pismom pisane crkvene knjige, administrativni spisi, diplomatski dokumenti, zbornici književnih tekstova, pravni dokumenti, privatna prepiska unatrag tisuću godina; tko je i na kojem pismu otisnuo prvu knjigu na hrvatskom jeziku; tko je zaslužan za rano uvođenje svakodnevnoga jezika u knjigu; tko je prevodio književna djela iz istočnih i zapadnih izvora; tko je jedini u Europi služio misu na svome jeziku iz knjiga pisanih svojim pismom prije 1965.; tko rabi tri pisma i tri jezika za ostavljanje traga u povijesti; na koga se pozivaju u tematskom, idejnom, jezičnom smislu, koga nasljeduju hrvatski velikani poput Marka Marulića, Ivana Gundulića, Petra Zrinskoga, Ane Katarine Frankopan Zrinski, Frana Krste Frankopana, Ivana Mažuranića, Ljudevita Gaja, Ivane Brlić-Mažuranić, Mire Gavrana…

Odgovor je jedan: glagoljaši i glagoljica. Treba li, dakle, jedan narod, da bi razumio svoju povijest, da bi razumio razvoj svoga jezika, da bi razumio svoj duhovni, kulturni, književni, nacionalni identitet, baviti se onime i onima koji su tisuću godina bili vertikala toga identiteta? Može li se zvati intelektualcem osoba koja ne poznaje osobnost svoga naroda? Smijemo li u život slati mlade ljude bez znanja o tome tko je narod kojemu pripadaju? Možemo li iz svoje obitelji u život poslati mladog čovjeka koji ne zna tko su mu otac, majka, djed, baka, braća, sestre i drugi članovi obitelji?

NE je u oba slučaja jedini ispravni odgovor zato što u našim životima postoje dvije obitelji kojima pripadamo: jedna je obitelj u čijem smo krilu rođeni, a druga je obitelj narod kojem pripadamo. Prema obje obitelji imamo iste obveze. Obveze poznavanja, čuvanja i nadograđivanja naslijeđa koja iz njih primamo kako bismo znali tko smo i kamo idemo, kako drugi ne bi mogli upravljati nama. Neispunjavanje tih obveza znači nestaje naših obitelji, kako pojedinačnih, tako i naroda kao cjeline. Iz tog je razloga ono što učiteljica Gluhak i njezini glagoljaši rade važno. Iz tog je razloga važna podrška koju glagoljaškim programima pruža ravnateljica ove škole. Iz tog je razloga ova večer važna.

Stoga nam je velika čast što možemo obznaniti ime glagoljaške skupine ove škole: TREŠNJEVAČKI GLAGOLJAŠI, i što oni, kao što im ime govori, od ove večeri kreću na put izvan granica svoje škole: na put promicanja glagoljaške baštine u sredini u kojoj žive i rade, na put osvještavanja drugima unutarnjeg bića naroda kojem pripadaju. Na tom će ih putu čuvati i pomagati im svi njihovi preci, kao i svi oni koji danas časno hodaju njihovim stopama, a što se Društva prijatelja glagoljice tiče, na nas uvijek možete računati.

U ime Ravnateljstva, predsjednica Društva:

Biserka Draganić, prof.